Poremećaj iz autističnog spektra i neurofeedback
Najnovije izdanje Dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne poremećaje donosi značajne promjene u kriterijima i kategorijama poremećaja iz spektra autizma. Prema petom izdanju priručnika (DSM-V, Američka psihijatrijska udruga, 2014) jedinstveni termin poremećaja iz spektra autizma (PSA) obuhvaća širok raspon poremećaja koji se javlja u ranom djetinjstvu. Više se ne definira kao zasebni entitet, već spektar poremećaja jer se smatra kako se radi o jednom stanju s različitim stupnjevima težine. Prema aktualnom kriteriju, više ne postoje Rettov sindrom, Autizam, Pervazivni razvojni poremećaj, Aspergerov sindrom, Dezintegrativni poremećaj u djetinjstvu, to je sada sve Poremećaj iz autističnog spektra, odnosno F84.
Dijagnostičko-statistički priručnik mentalnih oboljenja – DSM-V definira poremećaj iz spektra autizma kao:
Trajan deficit u socijalnoj komunikaciji i socijalnoj interakciji
Ograničeni, repetitivni obrasci ponašanja, interesa i aktivnosti
Simptomi moraju biti prisutni u ranom razvojnom razdoblju (prije 3. godine)
Simptomi uzrokuju klinički značajno oštećenje u socijalnom, radnom ili drugim važnim područjima funkcioniranja
Ove smetnje se ne mogu bolje objasniti intelektualnim razvojnim poremećajem ili općim razvojnim zaostajanjem
Trajan deficit u socijalnoj komunikaciji i socijalnoj interakciji uključuje deficit u verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji te u uspostavljanju, održavanju i razumijevanju odnosa, a mogu biti različite težine. U ograničene, repetitivne obrasce ponašanja, interesa i aktivnosti mogu spadati:
ograničeni ili repetitivni pokreti, korištenje predmeta ili govora
inzistiranje na istovjetnosti i nefleksibilno priklanjanje rutinama
jako ograničeni, kruti interesi neobičnog intenziteta ili fokusa
hiper- reaktivnost ili hipo- reaktivnost na senzoričke podražaje ili neobičan interes za senzoričke aspekte okoline.
Poremećaj iz spektra autizma može se javiti sa ili bez popratnog intelektualnog i/ili jezičnog oštećenja, te ga valja razlikovati od socijalnog komunikacijskog poremećaja. Razina težine poremećaja iz spektra autizma varira od one koja zahtijeva podršku do one koja zahtijeva vrlo veliku podršku.
Unatoč kompliciranoj problematici dijagnostike i još uvijek često prisutnim dilemama, što zbog etiologije, a što zbog raznolikosti teškoća, u zadnjih 20 godina itekako se pokazao veliki napredak u samoj dijagnostici, terapiji i rehabilitaciji na ovom području.
Jedan dio tog napretka može se zahvaliti i otkriću efikasnosti neurofeedback metode među ovom skupinom poremećaja. Danas postoje različite studije koje su istražile djelovanje neurofeedbacka na poremećaje iz spektra autizma. Neka istraživanja opisala su efekte na jednoj osobi ili više njih, dok su neka istraživanja usporedila dvije skupine ispitanika od kojih je jedna bila podvrgnuta neurofeedback treninzima, a druga nije. Svi sudionici su bili djeca ili adolescenti, 88% njih su bili dječaci (jer je poremećaj učestaliji kod muškog spola). Istraživanja su pratila promjene u ponašanju sudionika (primijećeno od strane roditelja i učitelja), kognitivnom funkcioniranju i EEG-u.
U istraživanjima se pokazalo da je neurofeedback imao pozitivnog utjecaja na simptome poput slabije socijalizacije i teškoće komunikacije. Također, primijećen je napredak u samopouzdanju osobe, pokazivanju empatije i fleksibilnosti u prilagodbi na nove situacije (kognitivna fleksibilnost). Kod ispitanika su se smanjili anksioznost, ispadi bijesa i nagle promjene raspoloženja. Promjene su izvijestili roditelji i učitelji uz pomoć različitih skala i upitnika ili putem intervjua. Neurofeedback je pokazao i pozitivne pomake u kognitivnom funkcioniranju sudionika, što je bilo lakše objektivno evaluirati od promjena u ponašanju. Koristili su se razni zadaci prije i poslije neurofeedback tretmana. Najveći pomak dogodio se u već spomenutoj kognitivnoj fleksibilnosti odnosno sposobnosti da osoba uvidi i izmijeni ponašanje s obzirom na uvjete u određenoj situaciji. Osobe s poremećajem iz spektra autizma često imaju teškoća u svakodnevnom funkcioniranju upravo zbog problema na tom području, u vidu otpora prema promjenama i teškoćama tranzicije između aktivnosti. Neka istraživanja pokazala su dodatne napretke u pažnji, inhibiciji nepoželjnih ponašanja i planiranju unaprijed, što ukazuje na generalno poboljšanje u izvršnim funkcijama.
Međutim, ne samo da je subjektivno stanje klijenta bolje, mijenjaju se i neki objektivni fiziološki parametri. Istraživanja su pokazala da neurofeedbackom po Othmerovoj metodi dobivamo povećanje spektralne snage u određenim frekvencijskim pojasevima što se povezuje s boljom metaboličkom ravnotežom u mozgu i povećanom efikasnošću. Također, uočavaju se promjene i u kvantitativnom EEG-u koje dalje svjedoče o promjenama koje je klijent postigao.
Istraživanja sa funkcionalnom magnetskom rezonancom su pokazala da se već nakon jednog neurofeedback treninga mogu zamijetiti promjene u funkcioniranju mozga. No te promjene naravno još uvijek nisu trajne. Kao i u stvarnom životu kad nešto želimo naučiti moramo to ponoviti puno puta prije nego što to postane naučena vještina. Neurofeedback je u svojoj osnovi proces učenja. Mozak se nakon jednog treninga ubrzo vraća na svoje uobičajeno funkcioniranje. No, nakon 20 - 40 treninga mogu se opažati trajnije promjene.